Prednosti materijala plastičnih boca
U laboratoriji, plastične boce zadobiju status "univerzalne posude" zahvaljujući specifičnim svojstvima tri uobičajena materijala:
PET: Lagan i otporan na lomljenje-; pogodan za kratkotrajno-čuvanje slabih kiselina i baza (npr. 5% sirćetne kiseline, 10% etanola).
HDPE: Visoka otpornost na koroziju-; sposoban da zadrži jake oksidatore kao što je 30% vodikov peroksid.
PP: Otporan na visoke{0} temperature (do 120 stepeni); sposoban da izdrži jake kiseline kao što je koncentrirana hlorovodonična kiselina (sa izuzetkom fluorovodonične kiseline).
Držite ove reagense dalje od plastičnih boca
Čak će se i naizgled "univerzalna" plastična boca "otopiti" ili "raspasti" kada je izložena sljedećim reagensima:
Organski rastvarači: Aceton i hloroform mogu rastvoriti molekularne lance većine plastike.
Jaki oksidanti: Koncentrovana dušična kiselina (iznad 68%) može uzrokovati da plastični materijal postane lomljiv.
Halogeni spojevi: Bromna voda može uzrokovati bubrenje i pucanje plastičnih boca.
Specijalizirane kiseline: Fluorovodonična kiselina-poznata po tome što korodira staklo-može još lakše prodrijeti u plastiku.
Zlatna pravila za sigurno skladištenje
Ovladavanje sigurnim skladištenjem reagensa u plastičnim bocama svodi se na pamćenje tri ključne točke:
Provjerite naljepnicu: Trokutasti simbol za reciklažu na dnu boce (brojevi od 1 do 7) označava vrstu materijala i njegovu odgovarajuću hemijsku otpornost.
Test kompatibilnosti: Prilikom uvođenja novog reagensa, izvršite mali-test kompatibilnosti tokom 24 sata kako biste uočili da li postoje neželjene reakcije.
Povremeno mijenjajte: čak i sa kompatibilnim reagensima, spremnik za skladištenje treba mijenjati svakih šest mjeseci kako bi se osigurala sigurnost i integritet.